rođena 1993. godine u gradiću kojim lijena rijeka i dalje teče. Tijekom svog
života sam se gubila, nesigurna kamo idem, općenito govoreći većinu života stajala
sam na jednom mjestu poput kipa, ali u meni su se svjetovi kretali bez ikakvih
znakova zaustavljanja - i tako je nastalo sve što vidite ovdje - Katushka svemir.
Dok sam ostajala tako ukipljena moja strast prema riječima nije prestala rasti niti
na trenutak - riječi koje su drugi napisali i one koje su tvrdoglavo ključale u meni.
Kao što su drugi dijelili srce i dušu kroz svoje riječi bez nade da će ih netko blizak
ili dalek čuti, tako i ja dijelim svoje, čak i ako se vrate samo kroz jeku.
Katarina,
U
V
O
D
Dok su ljudi bježali pred bombama, moja majka je u bolnici dočekivala jednu malenu mene i nije mogla niti naslutiti da je u sebi gradila i nosila, a zatim svijetu rodila još jednu kojoj su riječi postale najbolji prijatelj.
Prve uspomene na pisanje općenito bili su diktati, a onda kratki sadržaji lektire, pa na kraju zadaćnice. Priznajem da sam lektire prepisivala sve dok pred mene nije došao dnevnik Anne Frank, a njoj to nisam mogla napraviti, pa sam se usudila sama napisati nešto pametno o pročitanom. To je bilo toliko dobro napisano da je tadašnja razrednica (pozdrav, naklon i isprike) inzistirala kako sam nekome ukrala lektiru, a ja, vječiti emotivac, sam se branila suzama. Majka je postala moj odvjetnik i obranila tu zasluženu peticu. Shvatite pubertetlije i to da ne shvaćaju Josipa Kozarca i njegovu Brezu, ali ih pitajte za 15 godina što misle - o, što li samo mislimo sada. No, idemo dalje - zadaćnice! Gdje sam bio ovoga ljeta? Boje jeseni. Božić u mome domu. Lagane teme koje su inzistirale da ih i ja objasnim i koje, ne znajući tada, su me uputile stazama pisaca. Nisam tada marila za ljude poput Dostojevskog, Tolstoja, Camusa, Kafke, Hemingwaya, Plath i ostale bande naoružane papirima i nalivperom, čak niti domaće autore, novije i starije - naginjala sam prema R.L. Stine-u i njegovoj Ulici Strave. Shadyside je bio moj drugi dom, a upoznavala sam i monstruoznu stranu čovjeka koju je tako lako objasnio teensima pod maskom čudovišta, duhova, neobjašnjivog, nešto u stilu ScoobyDoo-a, a tu se također rađa moja fascinacija ljudskim umom. To me potaknulo da se i sama zaputim u avanture pisanja, ali mlada ja je zagrizla u najveći kolač koji je vidjela, pa se ta priča ipak nikada nije realizirala. U srednjoj školi, kako bih se lakše nosila sa depresijom, počela sam pisati prozu i poeziju, i tu sam se našla. I tu se, zapravo, rađa tvrdoglavo magare koje trči za rimama i upoznaje dušu u pjesmama čovjeka koji se zavezao lancima za isto to magare i govori: "Piši, piši, piši..."
U srpnju 2020. godine sam se odlučila napustiti svoj mali grad, koji je sada samo džep uspomena i diše nekim posuđenim plućima, i zaputiti se u mjesto u koje nikada nisam zalazila sa željom da tamo dođem, i iz kojega sam odlazila sa veseljem što me tamo više neće biti - Zagreb. Trbuhom za kruhom zaputila sam se - i ipak zaljubila - u mjesto koje je bilo prekretnica u mome životu. Znala sam da će mi se život promijeniti, nisam očekivala da će se prvo cijeli slomiti, ali se tako lijepo sastavio u jednu novu cjelinu da je tu na djelu mogla biti samo Božja ruka. Okrenula sam se vjeri, pisanju isključivo vjerske tematike, ali sam se ipak vratila raznim temama - pretežno ljubavi i patnji - jer u ljudskoj duši leži toliko emocija, netko nam treba tko će reći "Tu sam i razumijem." Za mene je to postao - i ostao - ruski pjesnik Sergej Jesenjin, čiji sam kip na Bundeku oduševljeno pozdravljala svaki put kada bih prošla pored njega kao da je on sam bio tamo, življi nego ikada. Uz njega sam otkrila Majakovskog, jer svaki lonac ima poklopac, a vrlo draga osoba, koja više nije u mome životu, mi je preporučila Dostojevskog i njegove Bijele Noći, i tu se mijenja moja cijela paleta okusa za književnost. Okrećem se od modernih romana prema, kako ih zovu, klasicima književnosti, životno iskustvo mi čisti razum da mogu shvatiti što je pisac htio reći u svim onim djelima koja su mi davno bila dosadna (Brezo, gledam tebe). I dalje volim pročitati neki noviji naslov, ali se uvijek vrlo rado vraćam Bijelim Noćima. Rijetko postoji knjiga u kojoj se nađete baš u svakom liku - baka, Nastenjka, pripovijedač, Nastenjkin izabranik, čak i matrona - i zato ju toliko volim.
Otišla sam iz Zagreba, pa sam se vratila; pišem manje nego što sanjarim, volim više nego što me to boli, pravim se hrabra, ali zapravo kroz život hodam kao po minskome polju. Velika želja - i neostvareni san - mi je držati u ruci nešto što sam ja napisala, daj Bože i da mogu napisati nešto što će nekome - barem jednom čovjeku - biti ono što su meni Bijele Noći. Do tada - postojim jer sam voljela, volim i voljeti ću. To je srž svega što trebate znati o meni.
