"T"

U svim svojim pronalaženjima raznih staza da njima koračam, vlakova da se njima vozim, brodovima da njima plovim, nisam uspjela da pronađem srce na kojemu ću letjeti.

Zapravo, ne bih rekla da je to istina, ali to je istina poznata svima, osim meni i njemu. Prava istina - i vrijeme je da ju podijelimo sa svima, da budemo fer - je ta da postoji jedno srce koje je dalo svoja krila da poletim, a ja sam ih tako sebično bacila sa sedmog oblaka, i sada sam tu, sama, bez krila, mislili biste bez briga i odgovornosti, ali ipak se ispostavilo to da je moja samoća najveća odgovornost. Za nju je bio odgovoran onaj koji je ostao na zemlji, čije srce je poklonilo krila na kojima sam nas ja razdvojila. Pa kako je to počelo? Da...jedna priča neispričana, neznana drugima, samo nama i onima iznad oblaka.

Tko se to odluči da ode negdje gdje ne zna nikoga, bez ikakve perspektive i plana? Rijetki se danas usude kročiti gdje ništa nije sigurno. Da li je taj čovjek lud ili hrabar? Ovisi koga pitate.

Svi su mislili, vjerujem, gdje će luda glava bez ikoga, pa ni kod doktora nije išla sama. Dobro, nije bilo baš tako, ali recimo da graniči sa stvarnim stanjem te lude glave.

Zapravo, gdje srce vuče, bilo da to osjetite ili skrovito vuče da tek kasnije shvatite što se dogodilo, glava nema nikakvog udjela u donošenju takve odluke. A mene je moje srce skrovito vuklo tamo gdje i dalje trune moja kutija sa svim snovima i htjenjima, neotvorena, prašnjava, vjerojatno i zaboravljena. Kutija koja miriše na mandarine, čuva sjećanje na neke plave oči i ima uklesano slovo "T" na poklopcu.

Dogodilo se tako da je luda glava zamislila neke grozne snove koji su otvorili ventil u oku, i tako se to zbivalo svake noći, i svako jutro bi se budila u suzama. Sada više ni ne znam što je to bilo toliko strašno, toliko se boli uvilo u moj život u ovim godinama da bih vrlo rado i objeručke zagrlila te ružne snove. Eh, trebala sam znati da je to zapravo bio jedan lijepi period moga života.

I eto, toliko me mučilo to što me noćne more tjeraju u plač da sam poslala apel u prazno, ali u praznom je bio jedan, ajmo reći heroj, jer je to htio biti, pa ćemo mu i dati tu titulu. Moje srce, previše djetinjasto za te neke godine, osjetilo je lepet krila koje ono nije imalo. I malo po malo, riječ po riječ dogodila se neka ljubav koja se dogodi u filmovima ili romanima, ne ljudima, jer ljudi su ljudi, nisu to likovi napisani prema nečijim željama, ali on je ipak bio baš to, i postao najglasniji duh kojega samo ja čujem.

Na početku to je bila požuda, priznajem, ali upoznavanje zbliži ljude ili ih razdvoji. Ljubav se dogodi kada birate ulaziti u dubinu nečije duše gdje, nakon svjetla svega dobroga, vidite onu tamu, negdje manju, negdje veću, ali je uvijek tamo i skriva sve ono što razdvoji ili, ako ste dovoljno hrabri i tvrdoglavi – zbliži. I tako je ta ljubav nikla u tami, i procvala prema svjetlu.

Neću ulaziti u detalje što je bilo, zbog vlastite sramote što nisam imala toliko humanosti u sebi da barem lijepo vratim ta krila njihovom pravom vlasniku, i što oduvijek putujem svijetom na tuđim leđima i stazama, dok je moj svijet bio i ostao netaknuta livada koja, evo, vene jer sam ja na sedmom oblaku. Možda jednoga dana nekome ispovijedim tu težinu koja lomi moje kosti, ali za sada neka me bude sram i stid, i neka lomi.

Kakva žalost curi iz te večeri kada smo rekli zadnje 'laku noć,' bez da smo znali da je i to jutro bilo zadnje dobro jutro. Pitam se često - i naravno, sebično - da li on gleda u nebo i čeka da taj oblak nekim čudom ispari, ili ja sletim s njega na krilima tog nevinog srca, ili su krila našla srce kojemu pripadaju. Da li je ozdravio od te bolesti koju sam izazvala svojim izdajničkim poletom u visine?

Najgore od svega je to što se čini da nisam nikakvu lekciju iz toga izvukla; i dalje lutam svijetom - hrabro ili ludo, tko će znati - lebdim na tom oblaku i ponekad se samo malo spusti da vidim neka druga srca, vlakove, staze bez otisaka stopala, pa se vine gore, i još, i još...

Neki glas iznad mene šapuće: „Nisi li tražila baš ovo? Čemu onda tuga?”

A što bih ja mogla reći natrag osim: „Jesam tražila baš to. Upali mjesec i ugasi sunce, treba mi da osjetim samoću.”